Ostrvo

E-Book Overview

Dvoje ljudi na usamljenom ostrvu pokušavaju da povrate smisao koji je bespovratno istekao iz života; da nadoknade godine provedene u ispraznosti i simulakrumu života koji je, sopstvenom rutinom, opustošio samog sebe - to bi bio kratak sadržaj romana Ostrvo. Čovek i žena pokušavaju da nađu zamenu za veru u život posmatrajući jedno drugo; svako sa svoje strane usamljenog ostrva duše izgubljene negde između dostignutog i nedostingnutog, bića i nebića.

E-Book Content

MEŠA SELIMOVIĆ Ostrvo PROGONSTVO Kuća je na kraju punte, u rijetkoj borovoj šumi, na ostrvu. Sasvim blizu groblja, daleko od malog ribarskog naselja. Tu, nadomak mora, blještavog ljeti, tmurnog i sivog zimi, žive njih dvoje, godinama, suviše dug niz godina, mogli su i da zaborave sve što je bilo, jer je bilo davno, ali nisu zaboravili, osuđeni na sjećanje. Njegovo je: mreža, čamac, ribe, govori, tuga i bijes, lutanje po ostrvu. Njeno je: kuhanje, čišćenje, cvijeće, kokoši, klavir o kojem sanja, trpljenje i sjetno sjećanje. On mrzi svoje ribe, i kaže: sutra ćemo kokoš za ručak. Ona je razumnija, kaže: radije ribu. On odlazi čamcem, daleko od ostrva, na pučinu, osjeća se usamljen i slobodan, ili u šumu, u tamu, u noć, voli kad je nevrijeme, vjetar i talasi, i drži neodržane govore, baca u vjetar poneku riječ, uzvik, neku krnju rečenicu, i više osjeća nego što kaže. Ona večeras ima špansku frizuru i okrugle minđuše, prije trideset i pet godina s tom frizurom i tim minđušama svirala je Šopenovu mazurku na jednoj dobrotvornoj zabavi, načelnik je bio oduševljen, pogladio je po obrazu, svirala je tu mazurku često, na mnogim priredbama, o svim državnim praznicima, pred svim uglednijim ljudima u gradu. Zato je voljela da oživljava ta lijepa sjećanja na vrijeme kad je snažno doživljavala život. Zato jedva čeka da on ode na more ili u selo, sjedne na rub hoklice, i po ivici kuhinjskog stola prebire odrvenjelim prstima, zamišljajući tastaturu i zvuk klavira, i ugledne goste što je slušaju, njiše se sablasno po ritmu muzike iz snova, sasvim lagano, zatvorenih očiju, očekujući onaj daleki pljesak kao smisao koji ne gubi značaj ni poslije toliko godina, i zamišljajući mnoge poglede uprte u nju s divljenjem. Toliko je lijepo da joj se plače. O, šta je ona mogla da bude! O, šta je on mogao da bude! Usud im nije dao, spriječio ih je život. Daleko preko mora svijetli grad hiljadama sijalica u noći. Oni sjede odvojeni, gledajući grad. Cvrčak cvrči pod kamenom, glasi se ćuk u maslinjaku pod brdom. On mrzi njenu špansku frizuru, zalizanu, s bijelim korijenom izrasle kose, lud je od bijesa kad je vidi. Naročito neposredno nakon svojih govora, poslije se primiri. Često su vodili isti razgovor, i dobro je što su mogli išta da govore. - Užasna ti je frizura - kaže on mirno, potiskujući bijes, odlažući ga: šteta da se razgovor odmah prekine, bolje da se dešava i nešto neprijatno nego ništa. - Lijepo mi stoji - odgovara ona strpljivo. I misli tako. Nikad ne prasne, draže joj je da bude mučenica. - Izgledaš kao čudo. - Oči su ti ružne. I misli. Pa ne vidiš ništa lijepo. - Ostarila si. Farbaš kosu da se ne vidi koliko si posijedila. - Sve žene farbaju kosu. - Ne sve. Samo one koje žele nešto da sakriju. Ti hoćeš da sakriješ starost. - Zbog tebe sam se ofarbala. Da budem ista kao onda. - Ništa ne može biti isto. - Svirala sam Šopena, gledao si me, slušao, kao i ostali. Bio si oduševljen. Svi su bili oduševljeni. I sad vidim kako im oči sjaje. - Ne sjaje više. - Još sjaje, ništa se nije promijenilo. - Pomrli su, gotovo svi. - Sve je sačuvano u mome sjećanju. - Voliš fantome? - Ne volim fantome. Volim ono što je bilo. - Promijeni frizuru! - Zašto, dragi? - Ne zovi me dragi. - Zašto, dragi? - Stavi običnu frizuru! - Večeras je ravno trideset pet godina od onog koncerta. - Zar se ne možeš podsjetiti nečim drugim? - To mi je jedino ostalo. - Ništa ti nije ostalo. - Hoćeš