E-Book Overview
Roman „Magla i mjesečina“ pisca Meše Selimovića predstavlja opis rata i njegovih strahota, koje su tokom ratnih događaja neminovne. Ono što treba istaći je svakako da ovaj kratki roman u prvi plan stavlja ženu, tačnije, ženino viđenje rata, osjećaje i njeno uklapanje u društvo pogođeno velikim ratnim strahotama. Za ovaj roman možemo reći da on predstavlja opis jednog vremena, te atmosfere koja vlada u tom periodu. Rat je dat i kao društvena pozadina romana, ali i kao rat u čovjeku, jer su ovdje u pitanju ljudska iskušenja u nemirnim vremenima, gdje se u svijesti likova romana odvija unutrašnji sukob. Ovaj roman svrstava se sa prvaom u roman „šutnje“, koja se svojim tonom nameće u većini slučajeva. Tokom rada nailazimo na veliki broj dijaloga koji obiluju navedenim tonom, a jedan takav dijalog je svakako i ovaj:
E-Book Content
MEŠA SELIMOVIĆ Magla i mjesečina MMXVII 1. Vidio ih je kako dolaze preko nogostupa kroz šljivik, da izbjegnu blato na putu, išli su u koloni po jedan, ćutljivi i sumorni na ovoj kiši što sipi danima. Pas je nasrnuo na njih, i odmah se smirio, poznao ih i počeo da skiči, umiljavajući se. Nije dobar čuvar, nikog ne bi smio da poznaje osim mene, ni na koga ne bi smio da se navikne nikad, deset godina da dolazi pa opet da nasrne na svakog, takvog je i tražio, tele je dao za njega, a u njemu otanjala divlja krv, uvija se oko čovjeka kad ga treći put vidi. Prevarili ga planinštaci, a možda i nisu, izmijenio se, rat je, prolaze neprestano ljudi s puškama i udaraju kundakom po psećim rebrima, a i on ga smirivao, ne želeći zla, naoružani ljudi su prijeki, smeta im i pasji lavež, al’ kerče smije makar još toliko, da zareži i da iskezi zube, on ne smije, prima ih i časti kad mora, i žali što mu je kuća u ravnici i kraj puta, pa svako svraća, kao da misli da bi mu bilo krivo ako bi ga mimoišao, i ne može ništa nego da se kida u sebi i da ćuti. I može da ih ne vidi dok prolaze. Nosio je naramak sijena, osjećajući buđ i mokrinu, i nije htio da se okrene ili da im se javi, nema on ništa s njima ni oni s njim i ne tiču ga se, krava neće jesti ovo sijeno, sparilo se, ako sutra bude sunca, rasturiće stog i prosušiti ono što je ostalo, ali on zazire od ljudi što naoružani idu nekud u noć, njemu je svejedno kuda idu i šta rade a opet je nemiran zbog njih, bolje bi bilo da nikoga nema i da niko ne svraća, mirniji bi san bio, šteta što nema soli, isjekao bi sijeno sjekačicom i poprskao slanom vodom, krave bi u slast pojele, ali nema soli ni za njih, ono malo što je ostalo čuva u brašnu kao za lijek, već su četiri puta svratili njegovoj kući otkako se snijeg digao, tačno zna: četiri puta, dešavalo se da prođu putem mimo kuće kad padne mrak, a dva puta su došli u zoru, vraćajući se. Kuda su išli? Šta su radili? Niti je on pitao niti su oni kazivali, odlazili su ćuteći, i on je ostajao ustrašen i uznemiren, kao da će se nakon njihova odlaska desiti nešto njemu i njegovoj kući, činilo mu se da su za sobom ostavljali dio krivice, nije znao kakve, i dio odgovornosti za nešto, zbog nečeg, i to je ličilo na sudbinu, nije smio ni da se buni ni da je izbjegne, u staji je tamnije nego napolju, krave se okreću prema njemu, prostrano im je i pusto, rat je samo njih ostavio, bogzna da li će i njih, stid ga i žao mu što su toliko mršave, izmorile su se orući, stavio je pred njih buđavo sijeno, kao krivac, ali šta je mogao drugo? travu je čuvao da ojača, češkao ih oko ušiju, kao da se umiljava, nježnošću ih vara, prelazi im rukom preko pletera rebara, polako, žaleći, ali je koža čvrsta i dlaka glatka, srećom mlade su, evo i jedu, bez volje i bez žurbe, ali jedu, i njemu je drago i žao, održaće se na ovom đubretu, ljetos će skloniti više sijena na tavan, i žita će više ostaviti, sam bog zna kakva će biti zima i kakvu će pustoš rat još ostaviti za sobom, on, ove dvije kravice i zemlja sve će stvarati izn