E-Book Content
MILAN KUNDERA
NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA
PRVI DIO
LAKOĆA I TEŽINA
1 Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit? Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota - ako je bio strašan, lijep ili uzvišen - ne znače pod milim Bogom ništa. O njemu ne treba voditi računa kao ni o ratu između dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću, koji ništa nije promijenio na licu ovog svijeta, iako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo živote tri stotine tisuća crnaca. Hoće li se nešto promijeniti u tom ratu dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću ako se on bezbroj puta ponovi u vječnom vraćanju? Promijenit će se; pretvorit će se u blok koji straši i traje a njegova glupost postat će nepopravljiva. Kad bi se Francuska revolucija vječno ponavljala, francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierrea. Kako, međutim, govori o nečemu što se više neće vratiti, krvave se godine pretvaraju u puke riječi, teorije, diskusije i postaju lakše od perja, ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika između Robespierrea koji se pojavljuje samo jednom u povijesti i Robespierrea koji se vječno vraća Francuzima skidati glave. Možemo, prema tome, reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu. Primijetio sam nedavno u samoga sebe upravo nevjerojatan osjećaj - listao sam neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me ganule. Podsjetile su me, naime,
na doba moga djetinjstva. Proživio sam ga u ratu, neki moji rođaci izginuli su u Hitlerovim koncentracijskim logorima, ali što je bila njihova smrt prema činjenici da me je Hitlerova fotografija podsjetila na nestalo doba moga života, doba koje se nikad neće vratiti? To pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izopačenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja, jer je u tom svijetu sve unaprijed oprošteno, pa prema tome i cinički dopušteno.
2 Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom (das schwerste Gewicht). A ako je vječno vraćanje najteži teret, naši životi mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoći. Samo, je li težina doista strašna, a lakoća divna? Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji. Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevažni. Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću? Parmenid je odgovorio: Lakoća je pozitivna; težina negativna. Je li bio u pravu? To je pitanje. Jedno je sigurno: suprotnost - lakoća/težina je najtajanstvenija i najmnogoznačnija od svih suprotnosti.