E-Book Overview
Tada mu je opet palo na pamet: razmišljao je, istina, često o tome i prije nego što su se našli usred minskog polja nadomak Musemića, ali sada, baš u ovom trenutku – ležeći na trbuhu u oštroj, sparušenoj travi Suhodola, dok mu se niz nos cijedio vreli znoj, a Zagor mu glasnim šaptom psovao majku osamsto hiljada puta – Pako ni na što drugo nije mislio nego na onaj dan prije godinu i četiri mjeseca kad mu je Ćorava Žuža dala šteku pall malla i kad je trebao samo ostaviti onaj jebeni kusur od jebenih hiljadu hrvatskih jebenih dinara. Tada, u tom času, a on ga pamti kao da je bio jutros i pamtit će ga sasvim sigurno dok je živ – jer živjet će, kako stvari stoje, još najviše dva-tri dana – njegov se život dijelio na dva kolosijeka, i on je izabrao krivi. Samo da je rekao »u redu je, tetka Žužo!«, ne bi danas pasao suhu travu u minskom polju usred Suhodola, već bi bio kompjutorski programer u nekoj mirnoj četvrti Philadelphije, s tri i pol tisuće dolara plaće, podstavljenom kožnom jaknom i velikim crnim labradorom na suvozačkom sjedištu landrovera... samo da je rekao »u redu je, tetka Žužo, jebo sad hiljadu dinara!« «Jebo sad hiljadu dinara» – roman čija se radnja događa od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini – još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata, te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale.
E-Book Content
Boris Dežulović
Jebo sad hiljadu dinara
PREDGOVOR Imam listu ljudi koji su mi bili od neprocjenjive pomoći pri višegodišnjem istraživanju i rekonstrukciji događaja. Zahvalnost i spomen najmanje je čime mogu uzvratiti dobroti i susretljivosti gospođe Ilke Rebac i blagajevačkog novinara Gordana Kušljebrke, dr. Josipa Severa i dr. Javorke Mijačić iz blagajevačkog Doma zdravlja, Volodera, Goje, Kmera, Ješe, Rumenigea i Paje iz 119. brigade HVO-a, prof Svemira Pripuza iz blagajevačke Srednje metalske škole, Redžepa Mehmetija i inž. Nermina Uruzovića iz “Brezovačkih rudnika”, Hamdije Morića i Irfana Preče, te uprave Fudbalskog kluba “Rudar” iz Koviljače, generala Fuada Hamilovića, nekadašnjeg zapovjednika 78. brigade Armije BiH, Istoka i Tijane Knezović iz Beograda, estradne umjetnice Šonje Hodžić, vukovarskih branitelja Predraga Gašparovića i Natka Vrgoča, prognanika u Zagrebu, te gospodina Aljoše Dimitrovića iz Clevelanda. Zahvaljujem na ovom mjestu i prijateljima koji su čitali rukopis, pomagali savjetima, ukazivali na pogreške i upozoravali da nema u Koviljači fakulteta niti u kolovozu trešanja, da se krvopoljski nogometni klub zvao “Ustanički” i da taliban ne znači “student” nego “učenik”. Posebnu zahvalnost za izvanredne crteže, dragocjeno i jedinstveno nijemo svjedočanstvo o tim događajima, dugujem Dinu Crnopoljcu, pripadniku Voda za specijalne namjene pri 119. brigadi HVO-a, te dr. Ursuli Humboldt i osoblju Psihijatrijskog odjela splitskog Kliničkog bolničkog centra Firule. Ova knjiga poklon je za 12. rođendan mojoj Dori, rođenoj 29. kolovoza 1993., iste one nedjelje kad se odvijala drama upisana kao “incident u Muzaferovim Kućama”. Odijelo ne čini čovjeka. (narodna poslovica) Već obrnuto.
(autor) B.D.
I DIO Nedjelja, 29. kolovoza 1993. 8:41 h – Jesil čuo? – Šta? – Ništa sad, šuti. – Šta jesam li čuo? – Ništa, bog ga jebo, jesam ti reko da šutiš? – Pa šta me pitaš? – Da si čuo, reko bi da jesi. Pošto me pitaš šta, znači da nisi. Sad šuti. – A što si ti tako nervozan, koja ti je pička materina? – Jel ja što sam nervozan?!? Nervozan sam, zamisli, samo zato što se nalazimo iza linija, usred minskog polja, ni tamo, ni vamo, dvjesto metara od Turaka, što ne možemo preko Rustice, što se pokvario kenvud, što su mi od puzanja gaće ušle u šupak, a mravi u uši, što je četrespet stepeni u hladu, što mi znoj curi za vrat, što me ova trava bode u oči i što me na sve to još i ti našo jebavat, eto što sam nervozan