E-Book Overview
... ma koliko se doživljava kao okrenutost pesnika sebi i svom unutrašnjem svetu, kao razgovor s dušom, ona je i obraćanje pesnika čitaocu, Bogu, ljudima i dijalog sa svima njima, i to je ono što je čini aktuelnom i danas. Jer, Andrić ispovedanje diže na nivo opšteg saznanja i univerzalnog iskustva u kome prepoznajemo i sebe i druge, prošle, sadašnje i buduće stradalnike.
E-Book Content
IVO ANDRIĆ EX PONTO, NEMIRI, LIRIKA ANDRIĆEVA LIRSKA POTRAGA ExPonto (Zagreb, 1918) i Nemiri (Zagreb, 1920) prve su dvije Andrićeve samostalne knjige iako u literaturi o Andrićevu stvaralaštvu o Nemirima jedva da ima cjelovita teksta za razliku od Ex Ponta o kojem se ipak pisalo dosta i s brojnih pozicija. Sagledane s plana autorova opusa, zaključak su njegove prve stvaralačke faze koja bi se mogla imenovati lirskom. Otpočela je prvim objavljenim tekstom 1911. godine u sarajevskoj »Bosanskoj vili« (pjesma u prozi V sumrak), da bi do 1914. obuhvatila dvanaest pjesama i da bi s obzirom na njih, što je sigurno kuriozum u književnom životu, skrenula pažnju na mladog autora. Dugo se među prosječno upućenim vjerovalo da je Andrić vrlo brzo prestao s pisanjem lirskih tekstova, ali on će i nakon 1920. pisati i objavljivati pjesničke tekstove u stihu i prozi, doduše, sve rjeđe, jer će se u cijelosti okrenuti narativnim oblicima: pripovijeci, eseju, putopisu i romanu. Dijelove i prve i druge knjige objavljivao je i prije njihova integralna pojavljivanja na stranicama Književnog juga, književnog časopisa kojemu je bio jedan od urednika i jedan od najagilnijih književnih kritičara a koji je izlazio u Zagrebu tokom 1918. i 1919. godine te u beogradskoj Misli. Tip lirska govora karakterističan za prvu stvaralačku fazu pronalazit će se i u njegovoj kasnijoj novelistici, pogotovo u periodu nakon pedesetih godina prošlog stoljeća kada objavljuje zbirku kraćih proza Staze. Lica. Predeli (1956) i na određeni način »priziva« iskustvo prvog stvaralačkog perioda. »Traženje« dijaloga, ali sada s pozicije autorskog opusa, ponovno će se otvoriti posthumnim objavljivanjem Znakom pored puta (petcikličnom kompozicijom pripovjednih i lirskih zapisa, proznih fragmenata, meditativnih minijatura itd.), jer će ova knjiga na mnogim razinama korespondirati s prvim dvjema Andrićevim knjigama. Obje knjige dočekane su u književnoj kritici (D. Prohaska, M. Janković, M. Crnjanski i dr.) i osobito čitalačkoj publici s naglašenim odobravanjem. Opći ton i pristup odredit će u značajnoj mjeri predgovor Ex Pontu Nike Bartulovića Razgovor s dušom, ali i izvanknjiževni, izvantekstni razlozi i motivi. Više ih je: već uočeni književni kritičar Književnog juga koji je svojim kritikama htio utjecati na književni život, njegova životna sudbina (Hrvat iz Bosne jugoslavenske orijentacije, zatvaranje, suđenje i interniranje u bosansku provinciju gdje živi u svojevrsnom kućnom pritvoru na početku i dobrim dijelom 1. svjetskog rata), ali i osobnost kojom je plijenio (fizička krhkost i trajna bolećivost, naglašena emocionalnost i introvertiranost, zamjetljiva obrazovanost, uglađenost itd.). Od općeg mišljenja razlikuju se procjene i ocjene A. B. Šimića (Lirski feljtonizam) i Gustava Krkleca (Cveće mastionice) te Milana Bogdanovića (Ivo Andrić: Put Alije Đerzeleza). Šimić na tragu već izgrađenih ekspresionističkih pogleda i nedvosmislenog lučenja poezije od proze odbija Ex Ponto na temelju aporije što ju je Andrićev tekst kontinuirano produbljivao: kako, u kom rodovskom i žanrovskom ključu uopće čitati Ex Ponto kad se već sam tekst opire i ne da »podvesti« bilo u tradiciju proznog bilo u tradiciju pjesničkog iskustva? Šimić, naravno, smatra da se ne dade iščitati ni u tradiciji lirskog (pjesničkog) govora niti u tradiciji proznog. To je za njega dovoljnim razlogom da knjigu naprosto odbije ne propitujući konzekvence svoga sagledavanja. Slično misli i Gustav Krklec. Milan V. Bogda